DUNJA ŠARAN

''Nomen est omen, Ime je znamen. Jedna je verzija. Shakespeare je pak smatrao kako ime nije bitno i da bi ruža jednako mirisala i da je bilo kojim drugim imenom zovemo. U mom slučaju, mislim da je moje ime dalo tu posebnu notu koja je zaokružila moju životnu priču.

Ja sam Dunja Šaran i rođena sam na zalasku ljeta 4. rujna 1989. godine, taman dovoljno da pravdam svoju apsolutnu ljubav i vjernost Suncu i toplini, a opet u drugu ruku, simbolično kao nagovještaj jeseni koja otpočinje mirisom Dunja na ormaru. U životu sam uvijek plivala kontra struje, čak i nesvjesno, jer sam oduvijek osjećala silan otpor prema "ladicama". U formalnom aspektu svog života (i dobrim smislom za humor sudbine, dodala bih), nakon završene jezične gimnazije Matije Antuna Reljkovića, nastavila sam se školovati u pravcu ekonomije i naposljetku diplomirala Menadžment u turizmu. U stvarnom i apsolutnom smislu svog života, ja sam umjetnica.

Glumica, kroničar vremena i (kako ja volim reći) ulični poeta. Možda ne odmah po rođenju, ali osluškivanjem sebe i svog unutarnjeg glasa koji me strpljivo usmjeravao dok nisam postala dovoljno hrabra da mu se prepustim.''

Za ušuljati se u nečije srce postoji milijun razloga. Ako sam se s vremenom ipak ušuljala u tvoje, neka to bude zato što se smiješ.
- Dunja Šaran

''Kad meni ovaj svijet nekad postane pregrub ili "prekockast" (kako ja to volim reći), onda crpim inspiraciju upravo iz onih sfera života koje su meni najljepše i koje su nepresušan izvor. Ljudi koje volim. Životinje. Smijeh. Sunce. Ptice u letu. Dobra knjiga. Glazba… i teatar. Teatar mene liječi.

Danas, s trideset i četiri godine, mogu bez imalo sumnje, straha i nervoze reći da teatar pripada meni i da ja pripadam njemu. Naše su esencije satkane od istih nevidljivih niti. To nije nastupilo preko noći i iziskivalo je puno rada. Ne samo na brušenju mojih glumačkih vještina, nego i na izgradnji mog samopouzdanja i svijesti o tome tko jesam, neovisno o nekom komadu papira ili o mojoj okolini koja je to prepoznala istovremeno ili joj je trebalo malo vremena.

Budući da sam privatno jako senzibilna osoba koja se nikad nije osjećala stopostotno sigurna u sebe, nisam imala ono očigledno samopouzdanje, nego sam ga tražila i gradila godinama. Kazalište je moje mjesto gdje se sve to nekako izbalansira. Kad iskoračim na daske, više sam svoja nego ikad prije. Slobodna sam. Rasterećena. Rastem i dijelim emocije s publikom. Događa se neka čudesna neopipljiva povezanost koja ostaje i nakon što predstava završi.

Meni teatar nije samo posao kojim se želim nastaviti baviti za svojih dana. Osjećam ga kao poziv i kao medij kojim sve svoje "nesavršenosti" i emocije koje su mi godinama prepisivali kao Ahilovu petu, iskoristim na najbolji mogući način. Da kroz život koji udahnjujem različitim licima, pronađem neki daleki, još nepoznati djelić sebe i omogućim publici da se zrcali u meni i da izvuče svoje potrebne odgovore.

Povrh glume i kazališta, oduvijek sam se voljela igrati riječima. Dok je većini klinaca školska zadaćnica bila tlaka i nešto što se mora "odraditi", meni je to bila prilika za maštanje i dodavanje nekih novih nijansi u život u kojem nas uvjeravaju da su sve boje u spektru već dobro poznate. Kasnije, s godinama, i ženom koja se u meni budila i sazrijevala, shvatila sam da je to najbolji način u kojem se suočavam, borim i rastem sa svojim emocijama. Onim lepršavim, bezbrižnim, prepunim ideala i sanja, ali i onim drugim kad sam suočena s vlastitim mrakom sumnji i straha koje ne mogu preskočiti, ni zaobići. Pisanjem sam se suočila s njima i naučila cijeniti sve lijepe i dragocjene trenutke života kojima mnogi od nas tako nepravedno često pripisuju opise malen ili običan.''

I kad odem daleko, ostaje nam to što se volimo.
- Dunja Šaran

Dunja svoju umjetnost dijeli i ovdje.