A koje škole ti imaš?

Učili su nas računati, ali ne i brojiti ono ključno; trenutke od kojih zastaje dah i koji su tog istog daha i vrijedni. Učili su nas pisati, ali nisu spominjali potrebu za napisati ono što je važno; što nam leži na srcu i što pritišće dušu. Nitko nam nije u školskim klupama rekao: "Napiši i već ćeš pola osjećaja osloboditi."

Učili su nas govoriti, ali nam nisu objasnili kako za one najvažnije riječi treba ogromna doza hrabrosti, kako će nam se (dok ih izgovaramo) dlanovi znojiti, a ruke drhtati. Nisu nam objasnili što se sve može dogoditi ako te riječi sakrijemo i od sebe i od drugih.

Učili su nas o najvažnijim ratovima u ljudskoj povijesti, ali su nam rijetko pričali o njihovoj besmislenosti i uzaludnosti. Učili su nas anatomiji i fiziologiji ljudskog tijela, ali nas nisu upozorili da je najveća bol u slomljenom srcu, a ne kosti. Učili su nas svim zakonima koje fizika nalaže, a zanemarili onaj najvažniji; zakon učinjenog i želju: "Što mi želiš, nek' ti bude, a što ti želim, nek' mi bude."

Učili smo, a nismo ni pretpostavljali kako ćemo sve školske zgrade napustiti, a o životu pojma nećemo imati.

Učili smo, a nismo bili svjesni da niti jedna svjedodžba ili diploma (za ono što nas čeka vani) nemaju značenje. Ne donose mudrost ili primijenjeno znanje. Znače samo tih par slova koja će nam stati kraj imena, mr.sc. ili slično. Ne znam čak ni koja točno od tih slova krase moje ime. Kad mi je potrebna ta informacija, pozovem prijateljicu koja je završila iste studije i po tko zna koji put provjeravam kako se točno piše.

Nemojte me krivo shvatiti, nije da nisam ponosna na njih, ali na neka druga slova ipak sam ponosnija puno više. Primjerice, na slova imena osoba čije sam živote ovih godina uspjela uljepšati, na slova priča koje sam odlučila preživjeti i na slova svih lekcija koje sam uspjela usvojiti. Ta su slova ipak teža za prepoznati. Ne stoje kraj vašeg imena ispred crte za potpisivanje. Nemaju certifikate ni priznanja. Nisu pečatirana ili uvezana. Ne stoje čak ni u vašim životopisima.

Ipak, s godinama ih čovjek uspije prepoznati, sve lakše i lakše.

Ogledaju se u očima. Prepoznaju se u teškoj situaciji, ispravljenim ramenima. Uočavaju se u blagosti vašeg suosjećajnog osmijeha kad stojite pred slabijom osobom od sebe.

Tražite osobe koje su položile baš te ispite. S njima će vam život biti najzabavnija škola, najljepša diploma i priznanje.

S godinama svi shvaćamo zašto. 

Povratak na Blog...