Bez iznimke

Što nije tvoje, nikad neće izgledati lijepo u tvojim rukama.
Ono što samo tebi pripada, k tebi i
dolazi unatoč preprekama.
Uvijek. Bez iznimke. 

Jeste li ikad zatezali gumicu do krajnje granice i onda je naglo ispustili? Ako jeste, onda znate koliko boli i peče taj udarac na koži. Ako niste, prvom prilikom napravite upravo to i kad osjetite koju ste bol sebi prouzrokovali, prisjetite se da isto to radite svaki put kad forsirate nešto u svom životu, bila to određena osoba, posao ili događaj, sasvim nevažno. Posljedica koju osjetite je ista.

Ne želim da itko sad miješa forsiranje sa zdravim trudom jer svi mi, duboko u sebi, znamo kad se radi o davanju sebe u nešto što je iskrena, čista želja ili cilj, a kad o tvrdoglavom inzistiranju u nečemu za što mislimo da je najbolja opcija za nas i ignoriranju svih upozorenja na koje nailazimo putem. Često imamo običaj čitati samo one znakove koje možemo interpretirati na način koji nam odgovara i biti potpuno slijepi za sve što se ne uklapa u tu savršenu zamišljenu sliku.

Najopasnije od svega, ako mene pitate, nije forsiranje koje uključuje ni poslove ni događaje. Ništa ljudsko biće ne može jače opeći i povrijediti od njemu istoga, drugog čovjeka.

Sve ono što smo očajničkim potezima doveli u svoj život, nikad nećemo moći u potpunosti zadržati. Nitko tko nije želio nas u istoj ili većoj mjeri nego mi njega, neće nas voljeti na način na koji želimo biti voljeni. Ništa što nije biralo nas neće igricama dugo ostati naše. Zategnuta gumica koja tako jako boli kad je čovjek naglo pusti.

Kada ode.

Napusti.

Kad moraš priznati da ta priča nije imala spontane dijelove, da većinu vremena nije tekla glatko i da je uvijek bilo nešto; što ne valja; oko čega se ne slažete; razlika koja je previše naglašena; razilaženje mišljenja koje je od ključne važnosti, one koju si ti uporno smanjivala i ublažavala, nekad čak i godinama. 

Ono što je zamišljeno da bude naše ne bježi nam iz ruke svaki put kad olabavimo stisak ili okrenemo glavu u drugom smjeru. S tim našim možemo biti mirni jer koliko god krivo skretali, uvijek ćemo se nekako pronaći na pravom odredištu. Koliko god se ciljano udaljavali, nešto puno veće će opet spajati. Koliko god bježali, nikad u potpunosti nećemo uspjeti pobjeći.

Ono naše nije potrebno uporno i neumorno tražiti. Doći će. Tiho. Spontano. I odlučno.

I zato – kraj svih onih figurica na policama koje ste kupili na putovanjima i okvira na kojima ste sa savršenim osmijesima, stavite jednu ovakvu gumicu. I onda kad uhvatite sebe da nešto forsirate, posegnite za njom i zategnite je što je jače moguće. Kad osjetite tu bol na koži, zapitajte se želite li doista takvo nešto i na duši!? 

Nismo svjesni snage udarca koji nam uzvrati
sve ono što smo forsirali, a duboko u sebi
smo znali da hodamo u suprotnom smjeru
od vjere i prepuštanja!

Povratak na Blog...