Bit' ćeš moje pjesme stih

Dragi moji, za početak,
sretan vam Svjetski dan poezije!

Upoznavajući me kroz moje riječi, a vrlo brzo i kroz moju prvu knjigu, još brže ćete uvidjeti da postoje određeni postulati u mom životu, koji se nekako čudnovato upliću u sve mu važne dijelove. Jedan od tih postulata, ili bolje rečeno, mojih uvjerenja jest taj da slučajnosti ne postoje. U slučajnosti sam odavno prestala vjerovati i jedna sam od onih ljudi koji vjeruju, da se sve u našim životima, koliko god se maleno i usputno nama činilo, događa s nekim dubljim i smislenijim razlogom. Tako je meni sasvim smisleno, da i moj prvi blog post vama, ugleda svjetlo dana baš danas, kad slavimo moć stiha i onih koji su u njega pretočili svoje najdublje i najintimnije istine.

U filmu "Toma" možete čuti jednu fantastičnu repliku kad Toma govori o svojim pjesmama i kako je postao baš taj koji jeste. Kad ga pitaju o sreći, on odgovara da sretni ljudi ne pišu pjesme i da se moraš dobro zaprljati kako bi ju napisao. Ja bih to ipak malo ublažila, jer mislim, da i sretan čovjek može napisati itekako posebne stihove. Ali, istina je, da je poezija suočavanje s našim najdubljim, najskrovitijim i najintimnijim emocijama, a tome se ne mogu izložiti baš svi. U tom smislu, moraš se dobro zaprljati. Srušiti sve svoje obrambene zidovi, maknuti figu iz džepa i suočiti se s istinom koja se skriva u tebi. 

Za mene, pjesma je moja utjeha i ona je uvijek refleksija mojih unutarnjih stanja, i nekog trenutka u životu kroz koji prolazim. Moje pjesme su moji odgovori. Neki nedovršeni razgovori i emocije, koje u datom trenutku naše krnje ljudskosti, impulzivnosti, emotivnog naboja i/ili ega, na ovaj način bivaju izrečene, neovisno o tome, hoće li ih ljudi kojima su posvećene ikada pročitati i shvatiti, da se u mojem stihu skriva baš njihovo lice. Živimo u jako čudnom vremenu, u kojem mi se katkad čini, da smo mi ljudi i zaboravili zbilja razgovarati. Razgovor se postepeno prebacio na tipkanje, poruke, glasovne u mobitelima, lajkove i gledanje storya na društvenim mrežama… I svatko od nas, neovisno o tome, osjećate li se kao ekstrovert ili introvert , osjeti utjecaj obilježja vremena u kojem živimo na sebi. Nesigurniji smo kad trebamo razgovarati. Prikočeni. Preoprezni. Istovremeno, čujemo puno puta taj naš unutarnji glasić kako vrišti na nas: "Hajde više! Reci nešto, prije nego trenutak prođe!"

I katkad smo na razini zadatka. Odvažni. Hrabri. Direktni. Samosvjesni. Puno češće, s ljudima s kojima nismo preranjivi, ili u nekim našim poslovnim krugovima i prilikama. S onima s kojima smo "zaprljani"… češće nam prođe taj trenutak. I tu ti nastaje pjesma. U trenutku samoće i apsolutne golotinje tvog bića, koja nema veze s tvojim golim tijelom. U trenutku gole istine, kad na papir stavljaš sve kako jeste. Kad ne moraš brinuti o reakcijama i mišljenju. Kad imaš snage suočiti se sam sa sobom i sa svim onim jekama straha, gubitaka, nada i utega prošlosti, koji te katkad još kradom prate i ne dopuštaju ti disati punim plućima. Kao da sa svakim stihom bilježiš jednu malenu, ali značajnu osobnu pobjedu. U srži potpuno kontradiktornu.

U istom činu, priznaješ sve svoje nemire i ožiljke, koji su ostavili trag na tvom biću. Prihvaćaš da nemaš sve odgovore i da je put ispred tebe uvijek donekle neizvjestan. U istom činu, uviđaš da te ti isti strahovi katkad mogu usporiti, ali ne i trajno zaustaviti od one sulude, iskonske ljudske želje i čežnje za iskustvom života. Iskustvom pripadanja. Iskustvom želje. Iskustvom strasti. Iskustvom prepuštanja. Iskustvom emocije u svoj njezinoj nesavršenosti i silini.

Zato, dobri moji ljudi, ako ste odmahnuli rukom na ovaj poseban dan i kategorički zaključili kako ne volite poeziju… Razmislite još jednom! Ja vam garantiram da samo još niste pronašli svog pjesnika/pjesnikinju.

Kad u njihovom stihu prepoznate svoje i ono vama drago lice, vjerujte mi, trenutno ćete spoznati da nema hrabrijih ljudi od pjesnika.

Za kraj ovog današnjeg javljanja, ostavljam vam jednu od meni najdražih pjesama velikog Williama Wordswortha, koja se nekako uplela u moju dušu još za gimnazijskih dana…

"SJAJ u TRAVI"

I kad ništa više ne može da vrati

ljepotu sjaja u travi

i raskoši jednoga cvijeta

nećemo tugovati

smoći ćemo snage za ono što je ostalo

ne tražimo ono što ne možemo naći

zaboravimo sve, radi nas i radi zaborava

zaboravimo da smo se voljeli

da smo čekali i da smo bili krivi

pomirimo se sa sutrašnjim danom

i danima što će doći

a u prvi sumrak zatvorit ću oči

neću gledat zvijezde, maštati o tebi

preboljet ću tvoj grijeh

preboljet ću tvoje oči

ideale i sve što izgara u boli

gledat ću te kako odlaziš

i nestaješ u sjaju jesenje trave

sve dalje… i dalje..

možda ćemo se sresti

na nekom valu života i neizrecive tajne

htjet ćeš da mi se javiš

ali proći ćemo jedno pored drugog kao stranci

i jedan skriven pogled bit će sve

što ćemo reći jedno drugome

ali ni tada nećeš moći reći

da jedno drugome nismo značili ništa.

Povratak na Blog...