Čekaj nas na kraju...

Za tebe jučer.
Za tebe danas.
I za nas – sutra. 

Promatrala sam te tri osobe ispred sebe. Toliko slične, a opet tako različite. Toliko krhke, a s druge strane neopisivo jake. Svaka na svoj način. Svaka pružajući onoliko koliko u svojim okolnostima može.

Prva od njih je jako mlada. Ima svega osam ili devet godina, a na sebi nekoliko kilograma viška koji su oko nje lagano počeli stvarati još jedan sloj, ali onaj emocionalni, onaj s kojim misli da štiti sve ono unutar sebe od svih onih koji se nalaze s druge strane. Primijetim kako često ostaje neshvaćena i lagano se umara od pojašnjavanja svojih misli i osjećaja.

Došla sam u iskušenju uzeti je za ruku i objasniti joj kako građenjem tih slojeva šteti samo sebi, kako će svi tereti ostati unutar nje, a očajnički im je mjesto s druge strane. Pogledala sam u svoju ruku i zadržala je upravo tu gdje je i bila. Znam da je najveća usluga koju joj sad mogu napraviti zapravo - ne napraviti ništa.

Pogled mi je prešao na djevojku koja je stajala pokraj nje. Bilo joj je sigurno petnaest ili šesnaest godina. Shvatila sam to po kratkoj crnoj kosi i tamnoj olovci za oči koja je na njezinom licu ulazila u prvi plan. Tih kilograma u plusu bilo je još više, a slojevi oko njih nisu se mogli ni mjeriti. Bila je hodajuća obrana. Onakva kakvu nisi mogao shvatiti, ali nije ni ona sebe. Tjerala je. Sve što bi pokušalo zauzeti svoje mjesto pokraj nje. Sve što bi ušlo u njezinu blizinu i tražilo da mu pokaže pravo lice.

Ne krivim je. Napravila je to već toliko puta, a rezultat bi svaki put bio gori i bolniji. Ovako je bila sigurnija. Ili je čitavim srcem u to vjerovala. Nisam ruku pružila ni prema njoj. Dapače, lagano sam se nasmiješila shvativši koliko ponosnom će je učiniti sve borbe koje se nalaze u godinama ispred nje.

Sa svakom osvojenom voljet će se još više i krenuti na put shvaćanja koliko može i kad misli da više ništa ne može te koliko ljepote se nalazi u onim trenucima kad pomisli da je gotovo pa je život podsjeti da ništa zapravo nije gotovo sve dok sudac ne svira kraj.

Tako joj silno poželim reći da će jednoga dana te riječi postati njezin citat koji će pronaći mjesto u koricama knjige koja je produžetak njezine duše. Ostajem šutjeti. Zaslužila je i to saznati sama.

Osmijeh mi lagano izblijedi kad pogledam u treću siluetu. Ispred mene nije ni djevojčica ni adolescentica. Nema više ni onih kilograma zbog kojih je mislila da na nekim imaginiranim ljestvicama uvijek zaslužuje mjesto ispod. Lice joj je ozbiljno. Izgleda mi kao da je upravo shvatila nešto od ključne važnosti, kao da se uhvatila u koštac s nečim presudnim. 

Pogled mi je ostao prikovan uz tu mladu ženu koja je sad, sa svoje dvadeset i tri godine, prvi put kristalno jasno shvatila kako svi ti slojevi koji se nalaze oko nje sadrže otrov koji toliko vremena ide jednosmjerno, ide prema njoj. Koja zna da je odgovorna za sve što joj se dogodilo i što joj se događa, koliko god joj isto bilo teško prihvatiti. Koja zna da dalje tako ne želi i kako će morati prihvatiti da o životu ne zna onoliko koliko misli da zna. Koja je odlučila još jednom roditi novu sebe i pokloniti si početak iz pepela. Koja je svjesna koliko je zahtjevan proces ispred nje. Koja zna da je upravo taj proces ključ.

Još sam bila u svojim mislima kad sam primijetila nešto od čega mi je dah zastao, a srce preskočilo. Za razliku od prve dvije, ona je gledala ravno u mene. Oči su joj se caklile, a u kutovima je skrivala nešto što je nalikovalo suzama u nastanku. Usne je pak izvila lagano prema gore, odajući nagovještaj osmijeha na licu koje je do trenutka prije izgledalo tako zabrinuto.

Nisam se uspjela ni snaći kad je tiho progovorila:

"Ne brini se za nas. Znamo da se isplati. Čekaj nas na kraju."

Glas joj je za nijansu bio glasniji od šapata, ali jak i odlučan. Krajnost sam sebi.

Zatim je ta treća silueta stala između one dvije mlađe i sa svake strane ih uzela za ruke. Kunem se, dah sam držala toliko dugo da mi je trebala svjesna odluka za novi udisaj. Promatrala sam je, ispravljenih leđa i visoko podignute glave.

Sjećam se osjećaja u tom trenutku. Sjećam se snažnog poriva da leđa pogrbim, a glavu spustim. Sjećam se snage volje za koju nisam znala odakle dolazi. I sjećam se svog uvjerenja; znam da se isplati.

Još je jednom pogled preko ramena usmjerila prema meni. Ovog puta, smješkale smo se obje. Pogledala sam u dvije mlađe verzije koje su stajale pokraj nje i za kraj dodala:

"Čvrsto nam ih drži."

Povratak na Blog...