Draga starija kćeri...

Draga starija kćeri,

ovo pišem tebi.

Tebi kojoj je majka puštala da na leđima nosiš previše tereta, a otac bio uvjeren da imaš više snage nego što je ona uistinu postojala.

Tebi koja si slušala i čula sve oko sebe, a sama si rijetko bila saslušana.

Tebi koja si gledala i vidjela, a često ostajala nevidljiva.

Tebi koja si tješila, a sama si žudjela biti utješena.

Tebi koja si brisala tuđe suze, a svoje skrivala.

Tebi koja si uvijek "mogla", a koju se često nije pitalo jesi li htjela.

Tebi koja si razumjela, a sama si ostajala neshvaćena.

Tebi koja si se smijala u uvjetima gdje bi druga djeca plakala.

Tebi koja si se bojala, a strah u oči gledala.

Tebi koju su učili da djevojčica ne smije biti ljuta i kojoj su toliko puta rekli: "Ne budi takva."

Tebi koja si u sebi tako često pomislila "zašto", koja si se stalno pitala "kakva?"

Tebi – koja si mogla (morala) sama, a nisi htjela.

Htjela si maknuti taj teret s leđa. Htjela si biti i saslušana i vidljiva i utješena. Htjela si da ti netko lagano podigne glavu i makne tu suzu s obraza. Htjela si čuti pitanje: "Možeš li sama?". Htjela si na svoje "mogu" osluhnuti: "Ma daj, pusti da ti pomognem."

Htjela si malo češće živjeti za sebe. Žudjela si prvo napuniti svoju čašu i onda dati drugome. Nosila si masku pred cijelim svijetom, a priželjkivala da netko ipak uoči kako su i tvoja leđa nježna i ranjiva.

Ne brini.

Svaka obitelj ima svoju stariju kćer. Nekad to ne ovisi o godinama. Nekad je starija kćer jednostavno duša koju svaka obitelj mora imati, koja nije najstariji sin, ali je uz oca - glava. Koja nije jedina žena u obitelji, ali je majčin oslonac i snaga.

I za kraj, kažu kako je Bog pažljivo birao koga će staviti na taj put.

Ja im vjerujem. 

Povratak na Blog...