Imamo li svoj odraz ili posuđujemo tuđi?

Jednom su žene promatrale Marilyn Monroe i više od svega na svijetu željele njezine obline, savršene kovrče, zanosan pogled i zarazan osmijeh.

Jednom su žene gledale Cher i više od svega htjele imati njezinu hrabrost i odvažnost za eksperimentalne modne kombinacije.

Jednom su žene upijale sve ono čime je zračila Kate Moss i zavidjele na tom sitnom broju koji je zasigurno pokazivala njezina vaga i pitale se zašto one moraju nositi sve te svoje obline, a ona ne.

Jednom su žene pratile sve ono što radi Kim Kardashian i žudjele za istim tim oblinama, koje su, eto, sad postale ono što je poželjno i oku ugodno.

Jednom su žene promatrale, a nikad vidjele.
Ne ono što jesu, već samo ono što nisu.

Ne ono što imaju, nego ono što je uvijek bilo na toj wish listi.

Jednom su žene slušale sve one pjesme koje su muškarci pisali i pjevali za svoje ljepše polovice misleći da jednog takvog zvuka nisu dostojne.

Tek ponekad gledale su filmove i listale časopise na kojima model s njihove naslovnice ne izgleda kao taj model koji se ujutro probudi u svom stanu bez svih dodataka i filtera (kroz koje ih stručnjaci provlače).

Jednom su žene tvrdile da su svjesne svega toga, a jesu li bile?
Još bolje pitanje, jesmo li mi danas?

Nemam ništa protiv traženja uzora u damama čija imena zna šira svjetska javnost. Osobno se već godinama divim Audrey Hepburn. Svemu što je bila, postala, ali i ostavila za nas mlađe. 

Za mene najljepša žena na svijetu nema taj poseban značaj u mom životu radi svog izgleda. Ni blizu toga. To posebno mjesto osvojila je u mojim ranim dvadesetim dok sam se gubila između dva kraja; onoga što bih trebala i onoga što želim biti, onoga što je u trendu i onoga što je u meni.

Osvojila ga je svojom jedinstvenošću i hrabrošću da bezuvjetno u svakoj situaciji, događaju, fotografiji ili prizoru uspije zadržati ONO NEŠTO svoje, ono nešto samo njoj karakteristično.

Osim velikih glumačkih uspjeha i zavidne karijere, ova žena iza sebe je imala ne baš tako zavidne životne okolnosti, koje je pak njezin osmijeh odlučno bacao u drugi plan. Žena koja se sa svojim demonima borila daleko od očiju javnosti. Koja je, svjesna svog utjecaja, odlučila tu moć iskoristiti na području humanitarnog rada. Žena koja je znala što znači biti ostavljena, neprihvaćena, prevarena i odbačena.

Ali žena koja nikad nije odbacila sebe.

I zato ovo pišem baš ovih dana. Dan žena mnoge navodi na pisanje o povijesnim temeljima ovoga dana i ženskom aktivizmu. Iako sam povjesničarka, voljela bih povijest ove godine ostaviti po strani i središte pozornosti prepustiti sljedećem pitanju:

Ako smo još tada dobile glas, zašto ga sada (okrećući glavu u sve te silne uzore, trebanja i moranja) utišavamo i same sebi oduzimamo misleći da nismo "dovoljne"?

Nemojte ovih dana čestitati ni jednoj drugoj ženi, sve dok se toj svojoj, unutarnjoj i povrijeđenoj, pogledom u ogledalo, ne ispričate i zajedno s njom isplačete.

Suzama isprike.
Suzama zahvalnosti.
Suzama radosti. 

Za sve što jest.
Za sve što je bilo.
Za sve što dolazi.

Sretan vam Dan žena.

Povratak na Blog...