Kako napisati roman u pet koraka

Nedavno mi je postavljeno pitanje imam li kakav savjet za osobu koja želi napisati knjigu, ali nema ideju otkud početi. Na sekundu sam se zatekla u misli jesam li ja dovoljno stručna da nekome dajem savjete o pisanju? Idućeg sam trenutka skrenula pogled na bijelu policu s knjigama i ugledala ružičaste meke korice. Kao i svaki put unazad nešto više od dva mjeseca – trznula sam se. Da, to je tvoja knjiga. Da, ti si je napisala. Možda je već sama ta činjenica da sam napisala roman dovoljna da ispišem pokoji savjet. Nešto što je meni pomoglo da dođem do promatranja vlastite knjige na polici, možda pomogne još jednom sanjaru koji ne zna otkud početi.

Prvi korak: Čitaj – svakodnevno i raznoliko

Čini mi se kako sam negdje pročitala da nema dobrog pisanja bez dobrog čitanja, tako nešto. U mom se slučaju to pokazalo kao velika istina. Čitala sam ja odmalena puno, ali je do želje da nešto pokušam napisati došlo nekoliko mjeseci nakon što sam donijela odluku da ću svakodnevno čitati – i pridržavala je se. Dok sam pisala prvi draft romana "Ne gubi fokus", čitala bih otprilike jednu knjigu tjedno i jasno sam mogla vidjeti kako se moje pisanje razvija jer usvajam od svakog čitanog autora ponešto. Ne po pitanju radnje ili slično, već više stilski. Usporedila bih to s plesom: ako godinama plešeš koreografije istog koreografa, možeš naučiti puno, ali ćeš definitivno više dobiti ako upijaš plesno znanje od više različitih koreografa ili se okušaš u različitim stilovima. Zato je prvo što mogu preporučiti da, ako još to ne radiš, puuno čitaš - svakodnevno i raznoliko, ali ipak s malo većim naglaskom na onu tematiku o kojoj i želiš pisati (npr. ljubavni romani, trileri itd.).

Drugi korak: Piši – bilo što, samo piši

Ono što slijedi nakon čitanja jest pisanje. Pod ovime ne mislim da odmah kreneš pisati obiteljsku sagu u tri nastavka nego samo da kreneš pisati. Za početak to mogu biti čak i dnevnički zapisi, sjećanja na uspomene iz djetinjstva ili pisma koja nikada nećeš poslati. Bitno je da pišeš jer pisanje je vještina koja se vježba kao i sve ostalo. Naš se mozak mijenja s obzirom na to što radimo i kojim ga mislima ili radnjama okupiramo – za početak je bitno da ga staviš u mod za pisanje i navikneš ga na stanje gdje misli izravno prenosiš na papir (ili u Word na laptopu ili u bilješke na mobitelu). Pokušaj pisati bilo kad i bilo gdje, a posebno je za budućnost meni bilo bitno da se sjetim svaku svoju misao ili ideju (za vrijeme pisanja romana) odmah staviti na papir. Koliko god misliš da će tvoja genijalna ideja ostati u tvojim mislima zauvijek – tužna je vijest da vjerojatno neće, ako je ne zapišeš. Zato neka ti pisanje postane navika.

Treći korak: Sve počinje s idejom

Vidjet ćeš – nakon što se malo uhodaš s prve dvije stavke sigurno će uskoro doći i do neke ideje. Možda ti se iznad glave u trenu upali žaruljica, možda ćeš sanjati neki san koji bi bio baš dobar početak romana, možda ćeš načuti djelić razgovora u javnom prijevozu i oko tri rečenice složiti cijelu knjigu. Pokušaj ideju, koliko god ti se možda i bezveze činila, staviti na papir i malo (ili puno) raspisati. Misli o njoj kad god stigneš i postavljaj sebi pitanja što bi se dogodilo da se ideja nastavi u ovom ili onom smjeru. Ako se za nekoliko dana pojavi bolja ideja - prvu makni u stranu i raspiši tu drugu. Ponovno razmišljaj o njoj i sve što ti padne na pamet stavljaj na papir (laptop, mobitel...). Mali je savjet vezan uz ovo, ali i kasnije pisanje, da naročito o svojoj ideji razmišljaš prije spavanja – mozak je najkreativniji upravo u trenucima prije nego zaspe (potvrđujem i teorijski kao studentice psihologije i praktično kao osoba koja je napisala roman). Dodatni savjet koji se nadovezuje na prethodni je da na noćnom ormariću držiš blokić i olovku – vjeruj, ujutro se nećeš sjećati što si pomislila minutu prije nego što si utonula u san.

Četvrti korak: Dobro upoznaj svoju priču, ne požuruj

Kad s nekom idejom budeš toliko zadovoljna da je možeš zamisliti kao roman (ili bilo koju drugu formu teksta) koju bi i sama čitala, pokušaj što je više moguće razmišljati o njoj. Vrijeme kad se priča odvija, na kojem se mjestu događa radnja, tko su tvoji likovi i kako radnja teče. Sve zapisuj: meni je puno koristilo prvo do potankosti razraditi sve glavne elemente i napraviti kostur cijele priče (npr. imati okviran broj poglavlja i ispisanu rečenicu za svako u kojoj kratko iznosim što se događa u poglavlju). Tek nakon što budeš sigurna da dobro poznaješ svoju radnju i svoje likove – predlažem da prijeđeš na pisanje samog teksta. Na taj se način štitiš od onog strašnog čudovišta koje vreba iza ramena svakog pisca... da, govorim o spisateljskoj blokadi. Ako imaš jasne smjernice i putokaze koje znaš čitati, nema razloga za strah od toga da ćeš se negdje putem izgubiti.

Peti korak: Kreni i ne odustaj

Došao je red i na to da ispišeš prvu rečenicu, prvu stranicu, prvo poglavlje – svojeg romana. Predlažem da ne staješ s pisanjem barem dok ne završiš prvo poglavlje, tad se možeš vratiti na tekst i vidjeti što je napisano. Predlažem i da ne ulaziš preduboko u sam tekst te ne započinješ s prepravkama, za to će biti i više nego dovoljno vremena kasnije. Nastavi s pisanjem dalje jer, ako kreneš u prepravljanje onog napisanog, velika je mogućnost da ćeš samo upasti u začarani krug i provesti naredne tjedne na prvom poglavlju. Isto to poglavlje će ti se vjerojatno početi činiti kao propali slučaj te ćeš odustati od cijelog romana na samom početku. Piši dalje... Niti jedna prva verzija romana nije odmah savršena – čemu onda zanimanje urednika ili lektora? Samo piši i ne odustaj – nije normalno da se roman napiše u dva dana, već je u pitanju proces koji zahtjeva strpljivost i konzistentnost. Moj mali savjet je da nađeš osobu kojoj ćeš ili moći pričati o romanu ili koja će čitati poglavlja koja pišeš. Zna biti malo obeshrabrujuće kad mjesecima pišeš, a nitko ne čita – zato pronađi osobu od povjerenja.

Za kraj, postoje mnoge knjige i priručnici vezani uz kreativno pisanje te s tobom želim podijeliti dva naslova koje smatram odličnima za početnike, ali i one koji se već neko vrijeme bave pisanjem. Prva je knjiga Nebojše Lujanovića naziva "Autopsija teksta" gdje su uz zanimljive vježbice jako dobro objašnjene neke teorijske stavke iza kreativnog pisanja, uz primjere iz književnosti. Druga je knjiga prepuna inspirativnih zadataka i vježbica, a riječ je o "Radionici pisanja fikcije" autora Josipa Novakovića.

Želim ti puno sreće i da vjeruješ u sebe jer, kako kaže Jelena Kastaneti, "snovi su ostvarivi, samo ćeš radeći na njima morati jako dugo ostati budna."