Nitko nije dužan vjerovati u nas

Kad bi postojala titula najskeptičnijih roditelja, moji bi uvjerljivo bili njeni dobitnici. Teško mi je i izbrojati koliko puta su očajavali i strahovali nad svim idejama koje su meni, onako kao da negdje imam skriven njihov nepresušni izvor, padale na pamet.

Lagala bih kad bih rekla da imam ikakva prava kriviti ih zbog toga. Tijekom odrastanja, kao i većina tinejđera i adolescenata, nisam štedila pružajući im razloge za tu brigu. Lagala bih i onda kad bih nadodala da su te ideje uvijek bile korisne i produktivne jer - nisu, a dok su to postale, povjerenje je već bilo na klimavim nogama.

Danas, dosta godina poslije, ovakav odnos ostao je iza nas. Ono što se u međuvremenu promijenilo, uz (naravno) mene i moj pogled na život, bio je i moj pogled na, nazovimo ga, obavezno povjerenje koje očekujemo od drugih misleći kako će upravo oni sa svojim vidjeti istu viziju koju mi gledamo vlastitim očima.

Neće.
Jer ne moraju.
Jer ne trebaju.

Ne postoji nešto poput ugovora koji naši bližnji potpišu s nama i budu dužni staviti obje ruke u vatru kada mi izgovorimo: "Slušajte što ću napraviti" ili "Ovo započinjem".

Ali zato postoji nešto drugo.

Od tog razdoblja pa do današnjeg dana, najveći dio svojih planova ostavljala sam skrivene unutar svoja četiri zida, a za te ruke u vatri sam shvatila kako su uvjetovane zasluženim povjerenjem.

Povjerenjem koje je došlo nakon što smo tiho i nečujno radili kako bi tek onda pokazali rezultat, koje je bilo produkt onog snažnog povjerenja koje smo poklonili sami sebi, a oni oko nas su dobili dokaz da smo ovoga puta zaista odlučni.

Povjerenjem koje smo nebrojeno puta vraćali svojim "ja", nakon što bi ostao skriven iza mora poraza i padova, iza "ne možeš" i "izaberi radije nešto drugo".

Povjerenjem u koje smo uložili i rizik da i nakon određenog vremena i dalje nećemo imate osobe koje će se i u najcrnjim vremenima kladiti baš na nas.

A imat ćemo.
Imat ćete.

Jer ćete dokazati da je ovoga puta drugačije i da vam aplauz dobro dođe, ali nikako nije neophodan. Jer ćete pronaći svoja krila koja će ponekad letjeti tek par centimetara poviše zemlje, ali vam to neće biti važno.

Dva po dva. Doći će i visina koju želite.

Doći će jer ćete shvatiti da ljudi vide ono što želite tek kad im pokažete gdje da gledaju. Čvrstom rukom i rezultatom.

A do tad, neka vam vaša krila budu i više nego dovoljna.
Sigurna sam da hoće. 

Povratak na Blog...