Pogledaj svoj odraz u tuđim očima

Započet ćeš dan misleći da je kao i svaki prethodni.

Proći ćeš ulicom, utopljena u gužvi i nećeš primijetiti djevojčicu koja drži majku za ruku i okreće se prema tebi. Nećeš znati da se njezina mala glavica upravo zapitala hoće li jednoga dana i ona biti tako lijepa i sređena kao što si ti danas.

Čekat ćeš red u banci i za oko ti neće zapeti baka koja čeka na šalteru pokraj tvoga. Nećeš znati kako gleda u tebe prisjećajući se svoje mladosti i zavideći ti na svom vremenu koje imaš pred sobom.

Hodat ćeš putem do posla i provjeravati poruke na mobitelu. Nećeš uočiti kako je kraj tebe prošla djevojka čija je kratka kosa nedavno počela rasti nakon mučne kemoterapije. Ne možeš ni zamisliti kakav je uzdah pustila ugledavši tvoju prelijepu dugu kosu.

Nastavit ćeš hodati i nećeš baciti pogled prema kafiću pokraj puta. Za jednim od stolova sjedi momak koji je (gledajući u tvom smjeru) razmišljao bi li mu lijepa djevojka poput tebe ikada pružila šansu. Nastavio je gledati sve dok mu nisi nestala iz vidokruga.

Usput ćeš svratiti u pekaru gdje si stalni kupac i uzeti pecivo sebi, ali i kolegicama. Što bi rekla kad bi znala kako je prodavačica, nakon što si izašla, gospođi koja je bila u redu iza tebe, komentirala kako ne poznaje pristojniju djevojku, uvijek nasmijanu i ljubaznu? Kaže da si baš ti ona koja joj vrati vjeru u to da i dalje ima takvih, čistog srca i dobronamjernih. 

Opet ćeš nabaciti osmijeh dok ista peciva budeš pružala kolegicama. Jedna od njih nije spavala cijelu noć jer joj muž nije došao kući. Znala je da je u krevetu, ali ne njihovom. Tvoja gesta ulila joj je mrvicu nade da netko na barem jedan mali način i dalje misli na nju, bez da ga ona moli za to.

Opet ćeš na brzinu provjeriti mobitel i odgovoriti majci na poruku: "Mama, neću stići doći večeras." Zaboravit ćeš obećanje koje si joj dala prije nekoliko dana. Oprostit će ti i ovaj put. Zna da ti nije jasno koliko svoje vrijeme voli provoditi baš s tobom. Zna da ti to ne možeš shvatiti. Tvoji uspjesi su sve one diplome koje vise na zidu, a njezino – njezino najveće životno postignuće upravo je biralo ostaviti slobodnu večer za onoga koji joj tu istu večer još nije ni ponudio popuniti.

A ti se još nadaš. Devet je ujutro, možda će poslati.

Okrenut će se kazaljke i proći će tih dvanaest sati. U devet navečer željena poruka neće doći. Razmišljat ćeš o mogućim razlozima. Opravdanja je lako smisliti, ali ne vrijedi.

I s tim mislima završit ćeš dan misleći da je bio baš kao i svaki drugi.

Nećeš znati koliko je velike oblike tvoj odraz imao u nečijim tuđim očima, za čiju pažnju čak nisi ni morala moliti.

Povratak na Blog...