Gdje nam je posljednja stanica?

Ovih dana svi smo malo tiši. Ne čujem puno pitanja kao što su "Gdje ćeš za Novu?" ili "Što odijevaš za blagdane?"

Ovih dana gledamo i napokon vidimo. Ne samo lampice i ukrase pune šljokica. Ma ni cijene na adventu više nisu važne. Ovih dana gledamo i vidimo. Sve ono što ne valja, što je odavno trulo i što žulja naše narode.

Ovih dana želimo mir i sigurnost, ali ne kao prije, kad smo o njima samo pričali jer eto, svi mi želimo mir u svijetu. Danas osjećamo istinsku potrebu. Danas se bojimo, sutra ćemo biti tužni, a nakon svake tuge slijedi ljutnja. Da je dosta. Da se stvari napokon moraju mijenjati. Da smo u praćenju trendova izgubili sebe i da više ne želimo biti moderni zapadni narodi. Ne želimo da naša država liči na one previše "napredne". Želimo biti mali, ali veliki. Želimo svoje domove i tradicije. Želimo siguran dječji hod. Želimo čuti mlade ljude jer, doista, imaju nam što za reći.

Čitav život slušaju da na njima svijet ostaje. Zašto im ga napokon onda i ne predamo? Puno puta sam čula onu uzrečicu: "Kad shvatiš da si u krivom vlaku, bolje se iskrcati na idućoj stanici nego nastaviti cijelu vožnju."

A ja se pitam:
Ako nastavimo dalje, gdje nam je posljednja stanica? 

Povratak na Blog...