Postojimo i mi...

Postojimo i mi,
obični ljudi s neobičnim potrebama.
Mi, kojima pisanje nije zanimacija,
već lijek.

Je li vam se ikada dogodilo da riječi koje su trebale prijeći preko usana ostanu duboko u vama? I umjesto da vas, izgovorene na glas, obrane ili oslobode, nastane se duboko u umu i postanu uređaj za navigaciju misli koje glase: ''Trebao sam i to reći!'' ?

Opisana situacija događala mi se toliko često da je skoro postala i pravilo. Kao djevojčica, u ružičasti rokovnik pisala sam ne baš ružičaste riječi. Bila su to slova ljutnje i nerazumijevanja. Kako nitko ne shvaća? Ili - nisam tako mislila! Krivo su me shvatili.

Kako sam rasla ja, rasle su i moje rečenice, a ružičasti rokovnik s vremenom je postao prijenosno računalo. Ljutnja se pretvorila u rečenice, nerazumijevanje u prozna djela, a odnosi u poeziju. S vremenom, osjećaji koji su upravljali sa mnom, pretvarali su se u slova kojima sam upravljala kao pijunima, oblikujući sve ono za što sam znala da ne smije ostati prešućeno i zatajeno.

Ljutnja je postala ljubav,
a nerazumijevanje prihvaćanje.
I drugih, ali najvažnije - sebe.

U pamćenju mi je doživotno ostao urezan jedan trenutak - kad sam u čekaonici poliklinike čekala nalaze jednog člana obitelji. Došla sam sat vremena ranije i bila sam previše nervozna da bih sjedila. Jednoličnim koracima hodala sam gore-dolje u ta tri četvorna metra. Jedina stvar za koju sam imala volje bilo je čitanje tekstova spremljenih u mobitel. Nažalost, danas se ni ne sjećam kome su pripadali ti tekstovi.

Spremala bih ih povremeno, kako bi mi koji zapeo za oko i dušu. U najtežim trenucima, upravo oni su mi bili najveći oslonac, ohrabrenje i rame za plakanje. Znala sam im svako slovo i zarez, a poruka koju su nosili bila je ruka koja je držala moju tijekom tih jednoličnih koraka.

Srećom, nalazi su bili dobri, a ja sam od tog dana snagu tuđih riječi počela gledati drugačijim i otvorenijim očima. Tekstovi čiji autor nikad neće saznati da mi je u tom trenutku bio najbolji prijatelj i najodaniji saveznik. A što da je nekako i saznao? Bi li ga ohrabrila da napiše još koju onda kad bi pomislio da njegove riječi nitko ne čita jer nema prodanih tisuću primjeraka svoga djela?

Danas znam odgovor. Saznala sam ga kad sam po prvi put (od jedne djevojke na instagramu) dobila poruku u kojoj mi se zahvaljuje na jednom od tekstova. Na nekoliko riječi koje su njoj bile ona ruka iz čekaonice onoga dana, njezin šalabahter i odani saveznik.

Ali ja sam saznala. I tad, sa svega dvjestotinjak pratitelja i s morem pitanja poput: "Što ja radim s ovim objavljivanjem?", dobila sam odgovor koji je u tom trenutku bio moj najveći poklon i motivacija.

Od tog dana mi nije padalo na pamet prestati objavljivati, neovisno za dvjesto ili tisuću i dvjesto pratitelja. Jedan koji pročita, promisli i osjeti je i više nego dovoljan. Čak ako ja to nikad i ne saznam.

Nebitno. Ne moram. Nekome sam pružila ruku. Zar postoji veća ljepota od toga?

Već sam jednom izjavila kako
ne biram teme o kojima pišem,
već da one biraju mene.

Baš kao i život i svi događaji
koji mu dolaze prikradeni iza leđa. 

Iako neke odbijamo ugostiti, one kao dosadni susjedi ostaju i sjede u našem dnevnom boravku (unatoč tome što odavno zijevamo i pokušavamo nenametljivo dati znak kako je došlo vrijeme za rastanak).

Dosadni susjed možda i ode, ali taj gost-događaj će vam se bezobrazno smijati u lice sve dok mu čvrstim glasom ne kažete: "Shvatio sam i naučio lekciju. Možeš dalje. Slobodan si."

U tim trenucima, ja sa svojim gostima-događajima sjednem i pišem, a oni pričaju i pričaju. Lekcija dođe do zaključka puno brže nego onda kad smo igrali slijepog miša i vrtjeli se u krug koji je vrlo brzo izgubio smisao.

I onda kad mi kažu da je
pisanje zanimacija - kako
im objasniti da postojimo i mi,
obično neobični ljudi kojima je
pisana riječ sloboda i potreba?

Povratak na Blog...