''Premlada si...''

Svaki put kad ne budu imali
dobar odgovor ili opravdanu kritiku,
čut ćeš: "Ti si, jednostavno, premlada!"

Nasmiješi se.

U tom trenutku to znači samo jedno:
ostavila si ih bez riječi.

Vrlo rano sam zakoračila u "svijet odraslih".

Zadnje novce od roditelja uzela sam s dvadeset godina (ne brojeći onu novčanicu koju mama gurne u špag (jer, Bože moj, mama je mama, a ti si uvijek njezino dijete) i od tada mogu s ponosom reći da sam financijski neovisna. U posljednjih devet godina, najdulji period u kojemu sam bila nezaposlena trajao je trinaest dana, a u više navrata sam znala raditi i dva posla istovremeno. Bez samosažaljenja ili jadikovanja. To je jednostavno bio moj izbor.

Na svim tim poslovima bila sam među najmlađim zaposlenicima te mi ta činjenica u samom početku nije previše smetala, a i nisam imala previše otežavajućih okolnosti zbog svojih godina.

Situacija se okrenula onog trenutka kada sam poslove prestala gledati samo kroz financijsku dobit i kada sam tražila one poslove kroz koje ću graditi svoju karijeru i kroz koje ću dolaziti do svojih ciljeva (koji su se s vremenom sve više pojačavali i rasli). Godine su u tom trenutku odjednom postale ključ, a broj situacija u kojima bi oni stariji od mene (upravo s tim ključem) zatvorili vrata daljnjih rasprava - bio je sve veći i veći.

Vatre mojih ideja i mišljenja često su bile ugašene vodom punom blata, a objašnjenje za isto dolazilo bi jako rijetko i većinom bi bilo upakirano u taj mali broj ljeta koja su iza mene. Da se razumijemo, cijenim i uvijek sam cijenila iskustvo onih starijih i mudrijih od sebe te smatram da mi njihove riječi mogu biti značajna ruka pomoći, baš kao što danas želim tu istu ruku pružiti onima mlađima, onima kojima je potrebno ohrabrenje.
Nikako flaster na usnama i srcu.

Moja naivna ideja da će mi svatko poželjeti biti mentor i ona sijeda glava koja savjetuje kada zaškripi, topila se kao santa leda zalutala na topliju zemljinu polutku.

U počecima je, unatoč jakoj vatri, moje samopouzdanje bilo dosta slabije i bio je dovoljan taj jedan komentar da se povučem i riječ prepustim njima. Znali su što rade, valjda.

Godine su prolazile, poslovi su se mijenjali, a s njima i ja. Mijenjalo se i to samopouzdanje, a s njime i zidovi od koje sam udarala. Shvatila sam – što više rastem, više se na te udarce moram pripremiti i samo odbijati, ali nikako stajati. To nije dolazilo u obzir. Navikla sam se biti smiješna, podcijenjena i ušutkana, ali ovo posljednje sve teže i teže. Umjesto da mi je glas postajao slabiji, on je kao kakav tvrdoglavi dalmatinski tovar, bio sve glasniji i glasniji.

Vatra ideja bila je dio mog identiteta, a ne produkt neiskusnosti i naivnosti, a svaka koju nisam ispunila, pekla bi me malo više od prethodne.

Godine su prolazile, a ja sam polako sve bolje shvaćala ljude i njihove karaktere. Vidjela sam dijete u tijelu odraslog čovjeka koji zatvara oči pred promjenama jer su mu one nešto strano i nepoznato. Shvatila sam da je nečija inovativnost nekome samo prijetnja, a taj komentar "Još si premlada" jedino što ima pri ruci kako bi tu vatru pokušao ugasiti.

Jesam. Zar to nije prelijepo?

Godine su prolazile, a ja bih točno znala u kojem trenutku će i ova rečenica prijeći preko nečijih usta...
Sve dok jednom nisam pomislila da sam to izgovorila u sebi, a zapravo su moj glas čuli i oni oko mene:
"Znači, nemate mi što drugo reći."

Nemojte me krivo shvatiti, kroz ove godine upoznala sam i toliko divnih, starijih ljudi koji su mi bili spremni pružiti tu ruku baš onda kad mi je bila potrebna, ali u puno manjem omjeru od situacija koje sam opisala u prvom dijelu teksta.
Ono što sam ipak morala shvatiti (nažalost, na teži način) jest da te godine razlike među ljudima nisu ključne, već jezik kojim pričate i ideje koje živite. Toliko slušamo kritike o mlađim generacijama i toliko se briga brine na kome svijet ostaje, a onda nam ga ne prepuste.

Nije mi važno koliko si star ili mlad, zanima me samo vatra s kojom živiš, koja te oživljava i tjera korak ispred idućeg.

Zanima me koliko si inovativna i uporna, koliko želiš za sebe i druge, koliko si puta spremna udariti, a onda opet krenuti.

Zanima me što te pokreće, a ne koji ti se broj ove godine na torti okreće. Njega sama broji.

I na koncu, zanima me koliko vjeruješ u šačicu tih svojih snova kako bi ti "Znači nemate mi što drugo reći" prešlo preko usana.

A onda sutra, kada budeš malo starija i iskusnija, prijeđi na onu drugu, pozitivnu stranu starijih kolega i pruži ruku. Sjeti se kako je tebi bilo kad ti je netko podmetnuo nogu.

Povratak na Blog...