Uhvati se za mene i idemo dalje

Od početne, isključivo ljubavne tematike,
odlučila sam pisati tebi.
Vama.
Nama.

Prije nepune tri godine, tragala sam za knjigom koja će mi biti suputnik kojem ću ispričati sve o stazama koje sam do tad prošla, ali i kamo sve namjeravam ići dalje.

Tragala sam za knjigom koja bi mi bila i draga prijateljica te postavila pitanje kako se osjećam na tom mjestu gdje sam danas, na trenutke zanemarujući i "jučer" i "sutra".

Tragala sam za rečenicama koje će me obuhvatiti cijelu. Koje shvaćaju i ženu i djevojčicu, koje idu i uz tratinčicu, ali i uz crvenu ružu. Koje pridržavaju kad treba, ali u pravom trenutku nemilosrdno guraju dalje, guraju naprijed.

Tragala sam za rečenicama koje ne daju, kako se kaže, da čovjek umre noseći pjesmu u sebi. Koje istu tu pjesmu (čitaj snove) guraju na van, iznova i iznova, zabavljeno brojeći padove i odbijenice.

Tragala sam za rečenicama koje na tuđe "ne" šapuću "da". Za rečenicama koje bi me uvjerile da je, kad ništa nije sigurno, baš tad apsolutno sve moguće.

Tragala sam za rečenicama koje me neće lažno tješiti, ali će me uvjeriti kako sve ono "pravo" stvarno i postoji. Samo se često nalazi na malo udaljenijim dijelovima puta.

Tragala sam za rečenicama koje će prema meni biti stroge onda kad od drugih čujem tisuću i jedno "bit će bolje". Tragala sam za rečenicama koje će mi otvoreno reći: "Hoće, ali ne danas ili sutra. Uhvati se za mene i idemo dalje."

Tragala sam sa željom sve to pronaći na jednom mjestu, onako lijepo kao pjesma ukomponirano da čak i ponekad strogo, odgovara nježnom ženskom uhu.

Unatoč svim potragama, nisam uspjela.

Onakva kakva i jesam, odlučila sam takve rečenice napisati sama sebi, a onda, mnogo puta odsanjanim snom, i vama.

Taj san skrivao je čistu želju da će jednoga dana jedna djevojka u mojim rečenicama pronaći sve one predmete. Kako svojih, tako jednom davno i mojih traganja. Da će u njima prepoznati sva svoja jedva čekanja i nadanja, sve utjehe i pridržavanja, sva guranja naprijed i prema svijetu otvaranja.

San je dobio bijele korice sa zlatnim elementima. Dobio je status moje druge objavljene knjige, moje druge osvojene utakmice, samo zato što sam bila uvjerena da apsolutno ništa nije izgubljeno sve do trenutka kad sudac odsvira kraj. Koliko god se prije toga sve činilo neuredno i beznadno. Čudima trebaju sekunde koje sam im odlučila prepustiti u ruke, dok sam ja svoje čvrsto pritisnula uz srce, svjesna da sam učinila apsolutno sve što je bilo u mojoj moći da ta pjesma koju nosim u sebi ne ostane u budućnosti kao rečenica "A što da sam…". 

Od travnja, otkad je knjiga objavljena i dostupna za prodaju, mislila sam kako se unutar korica nalazi sve što sam trebala reći, a da se veže uz ovo djelo.

Posljednjih mjesec dana svakodevno mi pristiže komadić po komadić dokaza da to baš i nije točno. U meni je ipak ostalo još nešto. Ono najdublje i najčišće, najnježnije i najosjetljivije što jedna autorica može poslati van, a to su motivi mog pisanja, razlog gore opisanih traganja.

Ti komadići su recenzije djevojaka i žena koje su zbirku već pročitale, ali i preporučile svojim prijateljicama ili je od istih dobile jer je netko pomislio kako su njemu ili njoj dragoj osobi baš takve rečenice potrebne.

Baš te moje. I nježne i stroge, suvremenim teoretičarima knjiženosti možda nešto teže odredive. Nema veze, kalupi me svakako nikad nisu ni zanimali. Dvadeset i devet godina krojim po svome.

Hvala vam.

Na svakoj poruci. Na svakom (sa mnom podijeljenim) najdražim tekstom.

Ne znam sve vaše priče i ne znam naše razlike.

Znam samo ono što nam je isto.

Znam da sve želimo voljeti i biti voljene. Sve želimo živjeti i preživjeti kad treba i koga treba. Sve želimo vjerovati i nadati se otvorenog srca. Grč je samo zaštita koju čovjek prvo sebi treba priznati. Dok to ne učini, sve rečenice ovog svijeta bit će samo crna slova na bijelom papiru.

Hvala vam.

Radi vaših recenzija znam da je još jedna moja želja uslišena. Zbirka doista ide u baš one ruke u koje i treba.

S ljubavlju,
Anela 

Povratak na Blog...