Zato smo žene

Zato smo žene.
Suđeno nam je da preživimo.

Znala sam da je tužno zaljubljena.

Malo se preglasno smijala i naglašeno pokušavala ostaviti dojam nekog oblika sreće. Pogled joj je između dva dijela dijaloga samo trenutak predugo ostao prikovan za neku praznu točku u stranu. Brzo bi se trgnula i nastavila po starom, opet vodeći glavnu riječ i nasmijavajući veći dio okupljenih. Zapitala sam se tko je bio odgovoran za njezin posljednji iskreni osmijeh i je li isti bio krivac za one suze čije je tragove večeras tako stručno prekrila.

Pretpostavljala sam kako je glasnoćom sprječavala moguća pitanja zašto je tiha. A htjela je biti. I to daleko odavde.

Nisam poznavala ovu djevojku, ali prepoznala sam sebe u njoj. Prepoznala sam pokret prstiju dok posežu prema mobitelu provjeravajući je li stigla poruka za koju je znala da neće doći. Prepoznala sam razočarenje na njezinom licu kad je nešto ipak zabljesnulo na ekranu, ali nije ispunilo njezina očekivanja. Dala bih se kladiti kako je razradila već barem dva scenarija što bi u poruci moglo pisati i što će ona na to odgovoriti. Dovoljno hladno kako bi mu dokazala da ne može s njom kako hoće i dovoljno nježno da shvati kako šanse još postoje. 

Prepoznala sam duboki udah kroz nos za koji je negdje nekad pročitala kako dovoljnim brojem ponavljanja može umiriti otkucaje srca i uvjeriti naše tijelo da je dobro i sigurno. Prepoznala sam taj tihi, uporni trud koji ulaže kad nema nikog drugog da s njom sav taj teret na leđima poteže.

Prepoznala sam djevojku koja će još određeno vrijeme nositi ovu masku. Prepoznala i poželjela reći joj kako će s vremenom doista postati lakše.

Poželjela sam šapnuti kako joj dobro ide, ali neka radije odmori prste, jer poruka neće stići. Barem ne onda kad ona to poželi. A kad stigne, poželim joj reći i da će joj tad biti toliko svejedno da će i sama htjeti istu stvar ponoviti nekoj djevojci koja sjedi do nje i od tuđe hladnoće više ne vidi svoju ljepotu.

Poželim joj otkriti da i njezina priča ima sretan kraj, ali ne u ovom poglavlju. 

No, ipak šutim.

Sama će ona doći do spoznaje i jedino tako će postati njezina mudrost, a ne posuđeno znanje.

Ipak, nekako se ubacim u grupni razgovor i kroz jednu šalu izgovorim:

"Zato smo žene. Suđeno nam je da preživimo." 

Povratak na Blog...